Tin Ujević rođen je u Dizdara kuli u Vrgorcu. Njegovo puno ime bilo je Augustin Josip Ujević, po starom običaju župe imotskih Poljica, gdje su svoj pokrštenoj djeci davana dva imena.
Njegov otac, Ivan Ujević, bio je učitelj rodom iz Krivodola u Imotskoj krajini, dok mu je majka Jerka Bračanka, iz mjesta Milne. Tin je rođen kao jedno od petero djece od kojih je dvoje umrlo još u djetinjstvu.
S očeve je strane mogao naslijediti određen književni talent, jer je ovaj, kao učitelj, bio sklon književnosti, te je i sam pisao. Prvih šest godina Ujević živio je u Vrgorcu. U Vrgorcu je završio i prvi razred osnovne škole, a u drugom razredu njegova obitelj preselila se u Imotski gdje mu je otac premješten u gradsku pučku školu i gdje Tin nastavlja školovanje. Nakon Imotskoga obitelj se preselila u Makarsku gdje Ujević završava osnovnoškolsko obrazovanje. Godine 1902. odlazi u Split gdje se upisuje u klasičnu gimnaziju i živi u nadbiskupijskom sjemeništu. U svojoj trinaestoj godini počinje pisati pjesme od kojih ništa nije sačuvano (po njemu je njegovo prvo djelo kratak tekst Voda koji je završio u košu za smeće nekog urednika). Godine 1909. Tin maturira u Splitu s odličnim uspjehom, odriče se mogućnosti zaređenja te odlazi u Zagreb upisujući studij hrvatskog jezika i književnosti, klasične filologije, filozofije i estetike na Filozofskom fakultetu. Te iste godine, u ožujku, objavio je svoj prvi sonet “Za novim vidicima” u časopisu Mlada Hrvatska, a u listopadu mu je u istome časopisu objavljen sonet “Hrvatskim mučenicima”
Tin se od svog dolaska u Zagreb i druženja s mentorom Antunom Gustavom Matošem, te suvremenicima Krešom Kovačićem, Ljubom Wiesnerom i inima, isticao kao gorljivi pravaš, zalažući se za neovisnost Hrvatske i slom Austro-Ugarske Monarhije. Potom naglo i vatreno otkriva jugoslavensku ideju, koja mu se do tada kao hrvatskom nacionalistu uopće nije sviđala. Odlazi u Beograd kako bi tamo navodno studirao; umjesto toga za tamošnje novine piše političke pamflete o jugoslavenstvu. Godine 1912. iz Beograda dolazi u Split gdje je zajedno s hrvatskim književnikom i publicistom Milostislavom Bartulicom pokrenuo list Ujedinjenje, u kojem su obojica zbog članaka okarakteriziranih kao žestoka protudržavna retorika bili uhićeni i zatvoreni na nekoliko mjeseci. Dobivši 10-godišnji izgon iz Austro-Ugarske, te 1913. godine odlazi u Pariz, ubrzo u teškoj oskudici jer mu potreban novac nije došao ni iz Srbije, niti je dobio prigode drugdje objavljivati svoje članke. Možda da se riješi gladi i neimaštine, na početku Prvog svjetskog rata pristupa – zajedno s mladim srpskim književnikom i pripadnikom Crne ruke Vladimirom Gaćinovićem – Francuskoj legiji stranaca;[4] u kojoj boravi tek kraće vrijeme – nejasno je, je li se tako dogodilo zbog njegovih zdravstvenih problema, ili stoga što je ocijenjeno da će borbi protiv Austrije Ujević bolje pomoći pišući protuastrijske članke.
Bio je član Jugoslavenske nacionalističke omladine, emigrantske organizacije povezane s Jugoslavenskim odborom, koja je promovirala projekt osnivanja jedinstvene jugoslavenske države nakon što bude završen Prvi svjetski rat. Nakon povratka iz Pariza 1919. kratko boravi u Zagrebu, gdje smatra da ga ne prihvaćaju oni koji bi mu mogli pomoći, te u Ispitu savijesti tada piše: Hrvatima se zamjerih, jer pokazivah prstom na rasnost i heroizam. Srbima se zamjerih, jer bijah odviše Jugoslaven i Evropejac. Neki me opet smatrahu defetistom, naročito u izvjesnim prilikama… No ja se ne iznevjerih barem ideji Narodnog jedinstva, supstratu za razne političke dosjetke i igre riječi. (Izabrana djela, 1979, Zagreb).
Godine 1920. odlazi za Beograd, gdje s manjim prekidima živi do 1929., aktivno sudjelujući u književnom i kulturnom životu grada. U tom razdoblju objavljuje svoje zbirke poezije Lelek sebra i Kolajna, niz pjesama u časopisima, te veliki broj kritičkih i političkih članaka, Od 1930-37 živio je u Sarajevu i objavio je dvije zbirke pjesama, Auto na korzu i Ojađeno zvono. Potom tijekom tri godine u Splitu objavljuje knjige eseja Ljudi na vratima krčme i Skalpel kaosa. Godine 1940. vratio se u Zagreb, gdje se zaposlio u “glasilu hrvatskih namještenika” Pravica.
Kasnije se razočarao u politiku unitarnoga jugoslavenstva i zauvijek odustao od političkih ambicija, predavši se do kraja književnosti i posebice poeziji. O svom rastanku s idejom jugoslavenskog jedinstva je napisao u svojoj pjesmi u prozi “Drugovima”: “Mi smo imali da budemo jedna vojska. Ali srca su naša, o drugovi, bila podvojena: vi ste tražili korist, a ja samo ljepotu… Liriku treba uzeti za ono što ona u mom slučaju jest: vjera u bolji život čovjeka i gibanje i potres vječite mladosti koja traje i hoće da živi u njemu. Tako i sama pjesma biva jedno vjerovanje: vjerovanje u vrijednosti duha i prevratnu snagu i sudbonosno trajanje života”.
Nakon uspostave NDH radio je kao prevoditelj u Ministarstvu vanjskih poslova, zbog čega će mu komunističke vlasti sve do kraja 1940-ih godina zabranjivati javno djelovanje.[6] U Društvu hrvatskih književnika sredinom lipnja 1945. godine održano je neformalno suđenje književnicima koji su ostali u Zagrebu tijekom NDH-a, a među onima koji su optuženi uz Ujevića bio je i Dragutin Tadijanović, kojega su kaznili s dva mjeseca zabrane objavljivanja.[8] Ujević je bio proglašen ustaškim suradnikom, izbačen iz Društva hrvatskih književnika i osuđen na petogodišnju zabranu objavljivanja književnih djela. Nakon toga 1950. u Zagrebu objavljuje Rukovet, te 1954. godine, Žedan kamen na studencu, njegovo najopšrnije djelo, u izdanju Društva hrvatskih književnika.
O Ujeviću, Jasen Boko je napisao: Premda je u endehazijskoj slici stvarnosti diktiranoj genetskom slikom i krvnim zrncima Ujević svojom čistom vrgoračko-imotskom lozom imao sve predispozicije da postane veliki državni pjesnik, nekoliko je ozbiljnih problema stajalo kao prepreka njegovoj afirmaciji. Prvo, to su beogradski dani i pariška projugoslavenska faza; drugo, ne tako davno javno se deklarirao kao boljševik i komunist; treće, poezija mu je prehermetična i ne slavi nacionalne vrijednosti, što će ga i u socijalizmu pokopati jer ne slavi socijalističke vrijednosti; i četvrto, možda i najgore, nespreman je da bude dio sustava, ma kako se on zvao